Dinko Kovačić 
Boris Magaš: O iskonu
Boris Magaš: O iskonu
| O iskonu |
|
Bili su to dani davne mladosti šezdesetih godina kad se u sobi broj 408 Arhitektonskog fakulteta u beskonačnim ciklusima vrtjela vječna priča o arhitekturi kojoj smo se predavali i u koju smo vjerovali. Hrvatska arhitektura tog vremena nosila je prisutnu snagu htijenja, kompenzirajući time tragični status mogućnosti. Identificiranje s najnovijim, nastojanja da se i to najnovije nadiđe, bili su temeljna osnovica svega što se u tim skromnim prostorijama odvijalo. A hrvatska arhitektura, ili bolje rečeno zagrebački arhitektonski fakultet, nošen ponajboljom generacijom profesora, disao je intenzivno zajedno sa svjetskim zbivanjima iako je nabavka svakog arhitektonskog časopisa predstavljala pravi pothvat. Susreti sa studentima trošili su praktično sve vrijeme osobnih asistentskih ambicija. Među tim studentima bio je i jedan mladić čija su pitanja uvijek nastojala otkrivati ono ispod kože, ono o čemu bi trebala biti bit, iz čega bi trebala proizaći misao koja će ponijeti slijed skica i crteža. To je traženje često trošilo više vremena od očekivanog, dovodilo do osobnih kriza vlastitih mogućnosti i vlastitih htijenja. Razgovori iza uvijek pristupnih vratiju kabineta raščišćavali su dileme i vraćali puteve u realnost mogućnosti. To ulaženje ispod kože arhitekture, to nastojanje da se nađe čvrsti kamen temeljac koji pokreće, to često lutanje da bi se odjednom otvorila vrata svjesnog htijenja, dugi razgovori i vječne dileme, sve se to utapalo u beskonačne sate, kojih je mladost tada imala napretek. A rezultat je uvijek obećavao, dokazivao da vrijeme traženja nije uzalud potrošeno. Mladić o kome govorimo zvao se Dinko Kovačić. Misli koje su u to vrijeme vodile zagrebačku arhitektonsku školu bile su vrlo jasne. Težnja za čistoćom izraza u paralelnim strujanjima Le Corbusierovih, Miesovih, Wrightovih ili Bauhausovskih osnova, karakterizacije pojedinih crtaona koje su, ovisno o nastavniku, slijedile refleksije tih puteva, pitanje vlastitosti kao stalno prisutni imperativ, sve je to sačinjavalo bogatstvo zbivanja iz kojih je talentirani duh mogao izvući srž vrijednosti koje je karakterizacija vremena u danom trenutku pružala. Da budemo iskreni - govoreći o tom vremenu teško je mimoići određenu notu sjete - bili smo toliko uvjereni u sebe i u svoje vrijeme da se svaka diskusija pretvara u životnu hranu. Kako među nastavnicima, tako i među studentima. Split je u to vrijeme stajao pred velikim građevinskim zahvatima. Svijest o ogromnoj vrijednosti povijesnog arhitektonskog naslijeđa uklopila se u ambicije o ostvarivanju onoga što bi moralo doći. I onda su se na Gripama pojavili stambeni tornjevi čistog formata, jasno definiranih ploha i vertikalnih rezova koji su upravo školski slijedili temu vertikalnog rasta. čisti rezovi uglova, tanka razdijelna vertikala između francuskih prozora i jednostavna i jasna, ponovno čista vertikalna ograda koju će stanari kasnije uspješno koristiti za sve ono što mora doći u kontakt sa suncem. Kao da se sveučilišna školska literatura preselila u dio novog shvaćanja Splita. Priča o zagrebačkoj školi počela je dobivati svoju pretvorbu u autohtonost mediteranskog prostora. Nositelj nastojanja dokazao je opravdanost svog izbora profesije; utapajući svoju misao u splitske prostore, arhitekt je potvrdio "da može". Započeo je opus dimenzijama kojeg se malo tko može pohvaliti. |
