Potrebe, ali isto tako i ambicije Splita velike su. Grad rapidno povećava svoje dimenzije i otvaraju se ogromne površine predivđene nove izgradnje. Na urbanističkom natječaju za prostore takozvanog "Splita III" prvu nagradu dobiva slovenska ekipa koja će u Split prenijeti u to vrijeme aktualnu tezu vraćanja "ulice". Spretna veza s centurijacijom uvjerit će splitski ocjenjivački sud da je napravljen pravi izbor. Shematika nove strukture niskoga iz kojeg se formira prostor koji bi se pod navodnicima mogao nazvati "ulica", da bi po cijeloj svojoj dužini bio završen vrlo visokim kontinuiranim objektom i gdje bi sve, jedno preko drugoga, pokušavalo osigurati pogled na more, postoje tema nove izgradnje. Niz takvih shematiziranih sklopova tvorit će dio grada koji nastaje. Tema, koja u trenutku nastajanja nedvojbeno nosi u sebi početne vrijednosti - ako ništa drugo sigurno predstavlja pokušaj izlaza iz tehnokratskog shvaćanja dotadanje urbanizacije koju je svojim zoningom pretvarala prostore grada u ostatke igre jediničnih objekata. Zadatak koji se time nametnuo pred splitske arhitektonske snage nije bio lagan i tražio je i shvaćanje i talent. No prva grupacija novog urbaniteta ostvaruje se: Kovačić, potpisujući se s arhitektom Zorićem, realizira ulicu braće Borozan, odnosno ulicu Šime Ljubića. Sve ono čisto, verificirano u prvoj realizaciji ostaje sačuvano. No to više nije verifikacija školske jasnoće: čiste vertikalne plohe streme u visinu, ali u slobodnom dinamičnom slijedu kreativnog htijenja između njih probija se plastika balkonskih istaka. Visoki objekt nije kontinuirani blok stambenih prostora nego modulirana plastika i njezina igra pod suncem donosi bogatstvo doživljaja i karakterizacija. Zelenilo ulazi u svako mjesto gdje beton "nije uništio maslinu". Takozvana "ulica" koja nema ni početka ni kraja, dobiva u svojim stepenastim modulacijama vlastite ambijentalne vrijednosti. Djeca će u tim prostorima naći sebe, a isto tako i osobe kojima život ovisi o pojmu susjedstva. Sramežljiva modulacija ograde balkona odaje napor prema obogaćenju kojem nedostaje iskustvo - upravo jasna demonstracija nedostataka tadašnje zagrebačke škole. No začete su i neke stvari koje zagrebačka škola tog vremena nije učila: uz arhitekturu koja razvija jasan dijalog sa suncem, razvija se i stan za mediteranski način života, stan koji u konglomeratu desetaka stubišta, liftova i ulaznih vratiju vraća život međusobnom kontaktu osobama koje dijele svoje egzistencijalne prostore. To nije stan šablone službenih kategorizacija tipološke izgradnje. Prostor stola postaje centralna točka zbivanja u uskom kontaktu s domaćicom i njezinim kuhinjskim obvezama, ali isto tako i u uskom kontaktu s prostorom za primanje i televiziju. Stan je skup ambijentalnih vrijednosti koje ne povezuju samo funkcije; njih objedinjuje život. Nešto pri čemu ne možemo izbjeći asocijaciju na staru englesku kuću Shakespeareova vremena, koju Kovačić u tom trenutku ne poznaje, a njezini se sačuvani primjerci danas s posebnim naglaskom prezentiraju turistima kao atraktivitet grada Stratford on Avon i u kojoj se daska stola pretvara u simbol kuće i zbivanja, postajući mjesto života i smrti, gosta i domaćina, i od koje suvremena terminologija vuče niz danas internacionalno prisutnih i korištenih izraza u dominaciji engleskog govornog područja (board in, out, with, boardinghouse, board a train, Board of Education, Trade, itd., itd., sve do chairman of the board ili chairwoman). Ali bez ikakve veze s engleskim povijesnim primjerima, u ovom konkretnom slučaju ona u splitskom primjeru vuče svoj vlastiti korijen u životu dalmatinskog čovjeka i dobiva svoje specifično, domaće obilježje. Stan je kontinuitet ambijentalnih vrijednosti za život osobama koje u njemu bivaju - da malo uđemo u Heideggerovu terminologiju. One misli koje su u mladom studentu zagrebačkog fakulteta vodile traženja i zamisli počinju se ovdje pretvarati u realnost. Prvi tako izgrađeni blok postaje sinonim "Novog Splita", ali time i grešnik za lančano nastavljanje slovenske teze u mediteranskom ambijentu. Talent autora pretvorio je slovensku temu u priču jednog novog shvaćanja, stvorivši njezin odnos prema moru, i utopivši je u maksimalnu igru zelenila. Nastavak te teme postavit će sve upitnike koji su i danas prisutni.
|
Boris Magaš: O iskonu
