Teško je ovdje navesti sve objekte Kovačićevih realizacija i projekata. Opus koji je on ostvario rijetko može citirati neki drugi arhitekt. Brojni privatni objekti, prostori trgovina i restorana nadovezuju se na objekte škola, fakulteta i ureda. Svaki od njih ima svoju priču, svoj "zakon" i svoju istinu. U svakom od njih finesa detalja, koju Kovačić traži i razrađuje do minucioznosti, isprepleće se s konceptom cjeline i s jasnom karakterizacijom vremena kojem pripada, ali u kojem prošlost nije negirana. Dok jedni traže budućnost, u drugima se elementi romantičnog shvaćanja radosti života pretvaraju u priču koja se približuje bajci. Ostanimo zato na biti njegova pristupa na onom što Kovačića čini njim samim, na onom što najprisutnije pokazuje splet njegova talenta i njegove duše.
Kovačić kao da je slušao Kahnovo predavanje na posljednjem kongresu CIAM-a u Otterlou, iako u to vrijeme nije ni mogao znati za njega. Kahnovo pitanje: "Jedna škola? Koja je egzistencija-volja jedne škole?" i odgovor "... jedna škola serija je prostora unutar kojih je dobro učiti...", Kovačić proširuje: jedna škola sadrži niz funkcija koje se mogu prostorno organizirati. U školi postoje prostori pripreme, prostori teorije i prostori primjene. I prostori koji povezuju, spajaju - javni prostori. Da bi ušao u problematiku škole, Kovačić razgovara s profesorima, pedagozima i psiholozima. I konačno zamoli da mu se ustupi jedan sat u razredu da bi đacima mogao postaviti pitanje: "Napišite mi ukratko što je za vas jedna škola?" Nakon što je dobio đačke odgovore ostaje impresioniran tekstom jedne učenice: "Napišite na ulazu "Sretno", kao rudarima na ulazu u rudnik." Ponovo se pokreće promišljaj pitanja što stoji iza rečenice te mlade ženske duše, pa škola koju projektira (a u kojoj djeluju četiri razne škole diferenciranih programa) počinje dobivati odgovore koji zatiču: veliki glavni ulazni hal na kojem se svi prostori susreću postaje u biti javni prostor - kroz njega čak prolazi pješačka komunikacija za okolne građane. A u njemu se pojavljuje i klupa ispod drveta, u njemu protječe voda, a veliki kavez s pticama taj javni karakter ponovno povezuje s prisutnošću života. Komunikacije su ulice kretanja, a njihove niše prostori pripreme i verifikacije. Promišljaj škole, promišljaj razložnosti zašto je jedna učenica zatražila na ulazu riječ "sretno" i kako to sretno pretvoriti u prostore koji sami po sebi donose pojam sreće, ostaje tema koja se ne može mimoići.
| | Napišite na ulazu "Sretno", kao rudarima na ulazu u rudnik. |
Možda će netko postaviti pitanje što je uvjetovalo oblikovnu interpretaciju tako shvaćene škole. Kosine koje formiraju vanjske prostore razreda i goli travnati okoliš kao da su u suprotnosti s ranijim temama arhitektonskog pristupa. Odgovor je u samom arhitektu jer njegov razvojni vokabular neizbježno reagira na vrijeme djelovanja i prenosi ga u svoj doživljajni svijet. Jer disordirani "red" stambeno poslovne uglovnice "Dvornikovi dvori" moći će postavljati slična pitanja. A isto tako projekti za hotel "Plaža" u Omišu, ili za Ekonomski fakultet, demonstrirat će jasno oslobođenje autora od predodređenih zakonitosti pa će iskon "kamena pokretača" dobivati oslobođene tokove arhitektonskih interpretacija u kojima će parcijalno poduprto lebdenje koje teži supramatskom strukturiranju uz diferencijaciju fakturalne interpretacije postati nova priča Kovačićeve arhitektonike.
Nasuprot moje osobe, koja je u svom životu potrošila role i role papira za skiciranje i koja je naučila vlastitu ruku "misliti podsvijest", Dinko Kovačić takav papir uopće nije trebao. On ne kreće dok nije "vidio" sve što se treba dogoditi. Dok se "kamen pokretač" nije pretvorio u vizualizaciju oblika. I tako je veza promišljaja i materijalizacije postala bit kreativnosti. Uz poneku iskru, uz poneko lutanje, teče nastajanje oživotvorenja "filozofije razložnosti" i trajno prisutnog života. Jer za njega arhitektura ne može biti samo "igra volumena pod suncem". Ona postaje vrijednost tek kada postigne ispunjenje postojanja u cjelokupnoj njegovoj egizistenciji vezanoj uz određenu temu. Stvoriti na primjer restoran "Hanibal" na Hvaru, pretvoriti ostatak vanjskog prostora u vlastitost žarišta, pretvoriti eksterijr u interijer, može samo promišljaj koji izlazi iz duše duboke vlastite želje da se dogodi, ne bez ambicije, na način najboljeg sebe. A time se ostvaruje nastojanje za što boljim u danom zadatku. Osovina drvenih podnih platica koje lebde iznad oblutka i kretanje kojih određuje obostrani rukohvat koji vodi u intimu blagovanja, "pritesani" kameni stupovi koji podržavaju krov koji je takav mogao biti još u rimskim vremenima, sve je to dio priče doživljajnog svijeta jednog velikog i ne manje ambicioznog htijenja. Odnosno, kako sam kaže: "U svim svojim naporima tražio sam dogovor i mjeru. Dogovor između Suvremenog i Tradicionalnog i mjeru između Zadovoljstva i Sreće." Jer zadovoljstvo je samo površina, ono je samo dio, ono se čak može kupiti. A sreća je bit, ona pretvara razložnost u vrijednost postojanja. I ljudima i pticama. I kamenu i drvetu. I cvijetu i maslini. Pa kada na brodu uz obale Brača povede studente ljetne arhitektonske škole u svom visokom tenoru sa "Sveeeeeetivaneooooooooood moga Trogira........" ta ljudskost i ta sreća izbija u svim porama dijaloga s okolnim šumećim morem, stijenama i agavom, cvijet koje nosi u sebi toliko ljepote i toliko tragedije ljudskosti.
Boris Magaš
<< Početak < Prethodna 1 2 3 4 Slijedeća > Kraj >>
|
Boris Magaš: O iskonu
